Moja priča

Obećala sam da ću napisati „svoju priču“ i baš danas kad je trebam napisati posebno sam inspirirana i svjesna koliko sam zapravo sretna.

Danas je sahranjena jedna moja poznanica koja nije imala priliku izboriti se za svoje zdravlje, kao što sam ja uspjela. Bila je lavica, borila se do samog kraja, ali bolest je bila jača. Otišla je k anđelima, a tužnih je i uplakanih lica za sobom nažalost ostavila svog supruga i svoju dječicu te sve nas koji smo je poznavali i voljeli.

Točno 17. veljače 2017.godine u 17 sati i  35 minuta, u samo jednom trenutku, cijeli se moj život  okrenuo naglavačke. Tih par minuta dok sam čekala da dr.napiše nalaz i preporuku da se hitno javim na Kliniku za tumore jer je 99,9% siguran da imam karcinom, trajalo je cijelu vječnost.

Koji dan kasnije, stojim na hodniku Instituta, čekam potvrdu da je zaista riječ o karcinomu i gledam žene tužnih pogleda. Pored mene suprug, a mnoge od njih stoje same. Pitam se čeka li ih netko doma, jesu li i one upravo saznale svoju dijagnozu? Po njihovim suznim očima zaključujem da jesu.

To je bio početak mog putovanja, kada nisam znala što me čeka. Uslijedila je operacija, 16 kemoterapija, 17 imunoterapija, 30 zračenja…

U samim početcima bolesti velik sam broj puta plakala, tugovala, bila ljuta na sebe jer se nisam čuvala i jer sam dopustila da se razbolim.

Jedan sam dan prije kemoterapije čekala da odradim EKG, u čekaonici pored koje je dječja onkologija. Tad je na pregled došla mlada majka sa svojim djetetom, velikih plavih očiju i širokog osmijeha. Kad sam ugledala to malo dijete, bolesno kao i ja, puno života, postidjela sam se sama pred sobom. Mome je kukanju i tugovanju došao kraj. Odlučila sam prihvatiti taj izazov koji je život stavio pred mene i boriti se najbolje što mogu. Bilo je krajnji trenutak da počnem voljeti i cijeniti sebe i svoje vrijeme te da kažem dosta onda kada je to potrebno. Nisam htjela dopustiti da me tuga u potpunosti obuzme. Uhvatila sam se u koštac s izazovom.

Kemoterapije sam podnosila iznimno loše, ali nisam gubila vjeru u ozdravljenje. Znala sam da će poslije biti bolje. Nakon terapije bi samo ležala. Nisam mogla jesti, spavati… Bio je to jedan začarani krug, ali trudili smo se normalno živjeti najbolje što smo mogli, znajući da će uskoro biti bolje.

Sada, četiri godine kasnije, kad se osvrnem na svoj put, vidim koliko sam griješila u odnosu prema sebi. Redovito sam, iako nitko u mojoj obitelji nije imao karcinom (da, bila sam prva ), išla na UZV dojki i mamografiju i vjerovatno si tako spasila život. Osim toga zapravo nisam pazila na sebe. Nisam živjela, nego trčala kroz život, usput se trudila biti što bolja mama, supruga. U mom rječniku riječi nemogu i neću nisu postojale, trudila sam se drugima ispunjavati želje i prohtjeve, ali sam negdje usput izgubila sebe.

Bolest donese nekakvo preoblikovanje života. Zdravlje i snaga stvaraju nekakav lažni privid, dok bolest postavi stvari na svoje mjesto. Mnogi ljudi, dok ih zdravlje i snaga služe, zamagljuju stvari dajući životu neki lažni privid. Bolest pokaže pravo stanje stvari i istinu o svačijem životu, donese darove koje mnoge oboljele osobe mudro prigrle pa izađu iz nje jače i spremnije za život.

Ne treba se zatvarati u sebe, treba pričati, plakati, priznati svoje strahove. Emocije koje sakrijemo u svojoj nutrini jednom će izaći van, ne smijemo ih skriti pod tepih. U bolesti se ne liječi samo jedan organ, nego cijelo tijelo.

U svemu je jako bitna glava. Liječnici su fokusirani na tijelo, a mi se trebamo pobrinuti za psihu, sami ili uz nečiju pomoć. Ja sam svoj pozitivan stav gradila teškom mukom… Pomogli su mi obitelj, prijatelji, cimerice iz bolničke sobe, te udruga P.I.N.K. life. Uz sebe sam imala obitelj i svoje prijatelje, svi su mi oni davali snagu.Mislim da u najtežim trenucima na površinu ispliva ono najbolje u ljudima koji nas okružuju.

Kao mlada djevojka imala sam svoj plan i nekakvu sliku života, završiti fakultet, upoznati nekoga, stvoriti obitelj, kupiti stan, kućicu na moru ili na selu. Zapela sam na prvoj stepenici, na prvoj godini fakulteta i sve je nekako krenulo u nekom drugom smjeru.

U bolesti sam shvatila da je život samo jedno putovanje u kojemu treba uživati, počela sam činiti ono što me čini sretnom, puno se socijalizirati, čitati, planinariti. Ponovo sam počela studirati. Počela  sam raditi ono što me čini sretnom, uživati u životu i prestala sam trčati kroz život. Postala sam zahvalna na prilici koju sam dobila, počela sam raditi na sebi, počela sam hraniti svoj duh pozitivnom energijom.

Sada, u svojoj 49-oj godini zadovoljna sam sobom, privodim kraju svoje studiranje, pobijedila sam bolest. Neki mi ljudi kažu da sam im inspiracija, za mene je to uspjeh… Ostaviti trag u životima drugih ljudi.

Ja sam iz ovog putovanja izašla snažnija, razumnija i puna života. Odlučila sam da idem dalje s vjerom i osmijehom na licu.

Voljela bih da svaka žena koja pročita ovaj članak ode na pregled dojki. Ne košta ništa, a spašava život. Ja sam se uvjerila u to.